Uspravna Revolucija Ili Zašto Ljudi Hodaju Uspravno

Croatian

Lawrence Kiiru

Nekada, u davna vremena, ljudi su hodali na nogama i rukama, baš kao i sva ostala četveronožna stvorenja. Bili su brži od zeca, leoparda ili nosoroga. Noge i ruke bile su blizu za razliku od drugih organa. Imale su slične odgovarajuće zglobove: ramena i bokove, laktove i koljena, gležnjeve i zapešća, stopala i šake, od kojih svaka završava s pet prstiju, i s noktima na svakom prstu. Ruke i stopala imali su sličan raspored pet prstiju, od palca do najmanjeg prsta. U to doba, palci na nozi i na ruci bili su blizu ostalih prstiju. Noge i ruke su se međusobno nazivale sestričnama.

Jedne su drugima pomagale nositi tijelo kamo je željelo ići – na tržnicu, u trgovinu, penjati se po drveću i planinama, kamo god se zahtijevalo kretati. Čak su i u vodi dobro surađivale pomažući tijelu da pluta, pliva ili roni. Bile su međusobno demokratske i egalitarne. Mogle su se isto tako, posudbom, služiti proizvodima drugih organa, recimo zvukom Usta, sluhom Ušiju, mirisom Nosa, pa čak i vidom Očiju.

Zbog njihova ritma i besprijekorne koordinacije, ostali dijelovi zelenili su se od zavisti. Mrska im je bila činjenica da moraju dati svoje posebne sposobnosti i nadarenosti tim sestričnama. Pogotovo ih je zaslijepila ljubomora što su često noge i ruke zauzimale njihovo mjesto. Počeli su kovati zavjere protiv nogu i ruku.

Jezik je posudio plan od Mozga i odmah ga proveo u djelo. Počeo se glasno pitati u čemu je ta relativna moć ruku i nogu. Tko je zapravo jači, ruka ili noga? Dva rebra rođaka, koji nikad nisu brinuli što drugi radi ili treba činiti, odjednom su posudili zvuk Usta i počeli tvrditi da su tijelu važniji od drugih. Situacija se ubrzo posve izmijenila. Sve se uskoro pretvorilo u svađu tjelesnih organa. Postalo je važno tko je elegantniji. Ruke su se hvalile dugim tankim prstima, istodobno podrugljivo komentirajući kako su nožni prsti kratki i debeli. Da ne duljim, nožni prsti su se suprotstavili podrugivanjem tankim prstima izgladnjelih rođaka! To je trajalo danima i često utjecalo na mogućnost učinkovite suradnje. Napokon se sve svelo na pitanje moći, pa su se morali obratiti drugim organima radi arbitraže.

Jezik je predložio natjecanje i svi su se složili da je ideja sjajna. Ali kakvo natjecanje? Neki su predložili hrvanje – hrvanje nogu i ruku. Drugi su smislili dvoboj mačevima, neki žongliranje, neki utrkivanje, a neki partiju šaha ili dame. Međutim, svaki od tih prijedloga odbačen je, prvo, s objašnjenjem da ga je teško ostvariti a, drugo, da bi bilo teško ne biti nepravedan prema jednome ili drugome udu. Međutim, onda je Jezik, ponovo posudivši ideju od Mozga, iznio jednostavan prijedlog. Najbolje bi bilo da svaki skup organa naizmjence ima svoj izazov! S tom su se idejom složile I ruke i noge.

Natjecanje se odvijalo na čistini, u šumi, u blizini rijeke. Svi su tjelesni organi bili u maksimalnoj pripravnosti zbog moguće opasnosti ili iznenađenja, pogotovo sad kad su se organi uključili u unutarnju borbu. Oči su skenirale nadaleko i naširoko u potrazi za i najmanjom opasnošću; Uši su bile spremne čuti i najmanji zvuk iz bilo koje udaljenosti; Nos je dobro pročistio nosnice da bolje otkrije miris bilo kakve opasnosti koja bi izmakla budnim očima i ušima, a Jezik je bio spreman vikati i vrištati u slučaju opasnosti.

Vijest o natjecanju vjetar je širio na četiri ugla šume, vode i zraka. Četveronožne životinje pojavile su se među prvima, s time da su brojne velike životinje stigle sa zelenim granama kako bi pokazale da su došle u miru. Bila je to šarena gomila sastavljena od leoparda, geparda, lava, nosoroga, hijene, slona, žirafe, deve, dugoroge krave i kratkoroga bivola, antilope, gazele, zeca, krtice i štakora. Vodenjaci – nilski konj, ribe, krokodili koji su prostrli gornje dijelove tijela na obale, a ostatak je ostao u rijeci. Dvonožni noj, gvinejska ptica i paun uzbuđeno su zamahnuli krilima. Ptice su cvrkutale s drveća. Zrikavac je cijelo vrijeme pjevao. Pauk, crv, stonoga, višenoga puzali su po zemlji ili drveću. Kameleon se kradom oprezno kretao krateći vrijeme, dok je gušter trčkarao ne uspijevajući se smiriti na jednome mjestu. Majmun, čimpanza i gorila skakali su s grane na granu. Čak se drveće i grmlje lagano njihalo s jedne na drugu stranu klanjajući se, a zatim bi naizmjenice mirno stalo.

Usta su otvorila natjecanje pjesmom:

Činimo ovo da bismo bili sretni

Jer svi mi potječemo iz jedne prirode.

Ruke i noge obećale su da će otmjeno prihvatiti pravila i ishod dvoboja, bez bijesa, prijetnji bojkotom, štrajkova ili nečeg sličnog.

Ruke su prve izašle s prvim izazovom bacivši velik komad drveta na zemlju. Noga, lijeva ili desna, ili u kombinaciji, trebale su podići taj komad drveta sa zemlje i bacati ga nekoliko metara dalje. Obje noge mogle su se, odnosno smjele su se, u bilo kojem trenutku natjecanja međusobno posavjetovati i rasporediti nožne prste, pojedinačno ili kolektivno, bilo kojim redom, kako bi izvršile zadatak. Pokušale su komad drveta obrnuti, gurnuti ga, isprobale su svakakve kombinacije, ali ga nikako nisu mogle podići a, kad je riječ o premiještanju, najbolje što su uspjele jest pomaknuti ga nogom nekoliko milimetara dalje. Vidjevši što se događa, Prsti su posudili zvukove Usta i nisu mogli zaustaviti smijeh. Ruke, pak, izazivačice odmah stadoše paradirati kao na natjecanju ljepote pokazujući svoju vitkost, a onda raznim kombinacijama podigoše komad drveta. Bacile su ga daleko u šumu izazvavši kolektivni uzdah divljenja natjecatelja i publike. Pokazale su i druge vještine: skupile su sitne komadiće pijeska iz posude s rižom, provukle su konac u iglu, izradile male remenice za premiještanje težeg drveta, napravile su koplje i bacile ga prilično daleko. Ukratko rečeno, bili su to potezi i djela o kojima su nožni prsti mogli samo sanjati. Noge su mogle samo sjediti i čuditi se spretnosti, savitljivosti i gipkosti svojih vitkih rođaka. Ruke gledatelja glasno su pljeskale u divljenju i solidarnosti s kolegama, što je itekako uznemirilo noge. Međutim, nisu to htjele priznati. Sjedeći ondje jadne i mrzovoljne, velikim nožnim prstima crtajući male krugove u pijesku, pokušavale su smisliti izazov u kojem bi pobijedile.

Napokon je došao red na noge i prste da izađu sa svojim izazovom. On je, rekli su, jednostavan. Naime, Ruke trebaju nositi čitavo tijelo s jednog dijela kruga na drugi. Kakav glup izazov, pomislili su arogantni prsti ruku! Trebalo je vidjeti taj prizor. Sve je na tijelu bilo naopako složeno. Ruke su dodirivale zemlju, oči su bile uz tlo pa im je vidokrug bio jako ograničen, prašina je ulazila u nos izazivajući kihanje, noge i nožni prsti lebdjeli su u zraku. Gledatelji su su počeli izvikivati “Nyayo juu” i zaigrano pjevati:

Nyayo Nyayo juu

Hakuna matata

Fuata Nyayo

Hakuna matata

Turukeni angani

Međutim, pozornost gledatelja bila je usmjerena ipak na ruke. Naime, tim udovima, koji su još prije koju minutu pokazivali nevjerojatan niz vještina, teško je uspijevalo pomaknuti se i za centimetar. Vikali su od boli, teturali, klimali se i bespomočno puštali tijelo da padne na tlo. Odmorili bi se, pa opet sve iznova. U jednom trenutku čak su pokušali što više raširiti prste kako bi tijelo bolje držali, ali samo su se palci mogli protegnuti. Pokušali su s nekim kotačima, ali taj je potez odmah izbačen jer je za njegovo izvršenje trebalo uključiti i noge. Na opće iznenađenje, nožni prsti odjednom su se počeli gromoglasno smijati. Od Usta su posudili guste grlene tonove kako bi se njihov smijeh tonski razlikovao od škripavog smijeha ručnih prstiju. Osjetivši prezir nožnih prstiju, ruke su se jako razljutile te su učinile još jedan, jači, očajnički pokušaj da ponesu tijelo. Opet nisu uspjele učiniti ni pomak. Od iscrpljenosti su odustale. Noge su dakako bile sretne što mogu pokazati svoju atletsku snagu: označavale su vrijeme, kaskale, trčale, radile po nekoliko skokova u vis, pa duge skokove u dalj, a da nijednom nisu pustile tijelo da padne. Sve su noge nazočnih gledatelja udarale o tlo u znak odobravanja i solidarnosti. Ruke su se digle u zrak u znak protesta zbog takvog nesportskog ponašanja, zaboravivši da su same započele natjecanje.

Međutim svi su oni, uključujući i gledatelje, primijetili nešto neobično u svezi s rukama: palčevi, koji su se ispružili kad su ruke pokušale nositi tijelo, ostali su odvojeni od ostalih prstiju. Suparnički su organi upravo htjeli nastaviti sa smijanjem kad su ipak primijetili još nešto: bez odvojenih palčeva, ruke su bile neučinkovite. Palčevi im ipak daju potrebnu moć i snagu stezanja i hvatanja.

Što je to? Deformacija transformirana u snagu formiranja!

Da bi se odlučilo o pobjedniku, rasprava među organima tijela potrajala je pet dana, kolik je zapravo broj prstiju na rukama i nogama. Pokušali su i duže, koliko su mogli, ali nikako im nije uspijevalo proglasiti pravog pobjednika. Svaki skup udova bio je najbolji u onome što je najbolje radio. Nijedan nije mogao sam, bez drugoga. Započelo je zasjedanje filozofskog mozganja: svi su se prvo zapitali što je uopće tijelo, da bi na kraju ipak shvatili da su tijelo svi oni zajedno. Svi zajedno čine jednu cjelinu. Svaki organ mora dobro funkcionirati da bi svi zajedno dobro funkcionirali.

Da bi se ubuduće spriječilo takvo nepotrebno nadmetanje, i ulaženje jednoga u područje drugoga, svi su organi odlučili da će tijelo otada hodati uspravno, čvrsto stojeći nogama na tlu, a s rukama u zraku! Tijelo je bilo posve zadovoljno tom odlukom, s time da se omogući maloj djeci da hodaju četveronoške kako ne bi zaboravila svoje podrijetlo. Podijelili su zadatke: noge će nositi tijelo, ali kad ono stigne na odredište, ruke će preuzeti sav posao koji treba odraditi, čak i držanje i korištenje potrebnih alata. Dok su noge i stopala obavljali tešku dužnost nošenja, ruke su se pružale i koristile svojom vještinom rada u prostoru i jamčile da hrana stigne do usta. Usta, odnosno zubi u njima, žvakali su hranu i slali je niz grlo do trbuha. Trbuščić je iscijedio svu dobrotu, a zatim je ulio u svoj sustav kanala, kroz koji bi se dobrota odvodila u sve kutke tijela. Neupotrebljiv material trbuščić je izbacivao u svoj kanalizacijski sustav, odakle bi ga tijelo odlagalo po otvorenim poljima ili kopalo u zemlju da je obogati. Biljke bi rasle, donosile plod. Ruke bi brale, čupale ili kupile te ga stavljale u usta. O, da, krug života…

Čak su se i igre i zabave podijelile u skladu s time: pjevanje, smijeh i razgovor prepušteni su ustima, trčanje i nogomet nogama, a bejzbol i košarka rukama, ali su i noge morale trčati. U atletici su noge uglavnom imale sav teren za sebe. Jasna podjela rada učinila je od ljudskoga tijela zastrašujući bio-stroj, nadmudrivši čak i najveće životinje u onome što kvantitetom i kvalitetom može učiniti.

Međutim, tjelesni su organi shvatili da trajni raspored do kojega su došli ipak može dovesti do nekog sukoba. Glava koja se nalazi gore, iznad sviju, mogla bi imati osjećaj da je bolja od stopala koje dodiruju zemlju, ili da je ona gospodar, a ostali organi manje vrijedni, samo sluge. Naglasili su zato da, glede moći, glava i ostali dijelovi tijela moraju biti jednaki. Da bi to istakli, svi tjelesni organi pobrinuli su se da i bol i radost svakog organa osjete svi dijelovi tijela. Upozorili su Usta da, kad govori “moje ovo, moje ono”, govori to kao čitavo tijelo, a ne kao jedini vlasnik.

Pjevali su:

U našem tijelu nema sluge

Služimo jedno drugome

Gradimo zdravo tijelo

Ljepota je jedinstvo

Zajedno radimo

Za zdravo tijelo

Zajedno radimo

Za zdravo tijelo

Jedinstvo je naša snaga

To je postala himna Čitavoga Tijela. Tijelo tu himnu pjeva do danas, i govori o razlici između ljudi i životinja, ili onih koji su odbacili uspravnu revoluciju.

Unatoč tome što su vidjele, četveronožne životinje nisu imale ništa od te revolucije. Njima je pjevanje bilo smiješno. Usta su stvorena da jedu, a ne da pjevaju! Osnovale su svoju konzervativnu stranku u prirodi i drže se svojih navika koje ne namjeravaju nikada promijeniti.

Kada ljudi uče iz mrežnog rada svih organa, dobro im je, ali kada glavu i tijelo počnu gledati kao strane u ratu, jednu iznad druge, približavaju se svojim životinjskim rođacima koji su odbacili uspravnu revoluciju.

Lawrence Kiiru was born and raised in Kenya. He studied directing and graduated with an MA at the Academy of Dramatic Arts, University of Zagreb, Croatia where he currently resides. He has worked extensively in theatre, directing puppet and children’s plays, as well as long theatrical plays both in Kenya and abroad. He has written numerous scripts, worked as an assistant director in a number of film productions and directed short feature films, documentaries for Zagreb Film Company, Zagreb Cinematheque Pruductions such as Don’t give up man!, Lerman, and Martinska-Martinique. Notably, he has for many years worked as a TV director for Croatian Television & Radio Company writing scripts and directing documentaries, live programs, TV drama, live shows, music concerts and radio plays. He has also appeared as an actor at the Dubrovnik Summer Theatre Festival (in Krleza’s Christopher Columbus and Areteus) and in Zagreb: Zagorka’s The Grich Witch, Herb Gardner’s I am not a Rappaport and in David Eldridge’s Festen (Croatian National Theatre).